AKO NEMAMO mi, onda neka nemaju ni ostali. Tako izgleda solidarnost na hrvatski način. U slučaju da zaposleni u javnim službama ostanu bez svojih božićnica, uskrsnica i regresa za godišnji odmor, njihovi sindikati predlažu reciprocitetnu mjeru, gotovo pa odmazdu: da onda bez toga ostanu i zaposleni u privatnom sektoru. Bez onoga što je javnim službama sasvim normalno, a u privatnom sektoru se smatra luksuzom.
Vjeruju da će tako ublažiti duševnu bol zbog činjenice da njihov poslodavac – država – nema novca za isplatu regresa i božićnica. Misle da će im tako biti lakše. Ako bi drugima bilo lošije. Eto, to su hrvatski sindikati. To je hrvatska solidarnost. Ako se već reže nama, onda neka se reže svima.
Ravnopravnost na hrvatski način
“Mi nismo socijalno neosjetljivi”, izjavio je Zvonimir Laktašić, predsjednik Sindikata hrvatskih učitelja, “ali želimo biti ravnopravni sa zaposlenima u javnim poduzećima i privatnom sektoru”.
Ravnopravni? Ne sjećamo se kad je sindikat javnih službi zatražio da im se oduzmu regresi za godišnji odmor, uskrsnice i božićnice zato što taj luksuz nemaju tisuće zaposlenih u privatnom sektoru. To bi, recimo, bila prava solidarnost. Kad već nemaju drugi, nećemo imati ni mi.
Ne sjećamo se ni da su se zauzeli za to da i zaposleni u privatnom sektoru dobiju sva ona prava koja imaju zaposleni u državnoj službi. Recimo, prijavu plaće na puni iznos. Ako imamo mi, neka onda imaju svi.
Sretni ako ne dobiju otkaz
Ne, ovo je jedini izraz solidarnosti koji smo čuli: ako nemamo mi, onda neka nemaju ni drugi. Onih 670 tisuća zaposlenih u privatnom sektoru koji hrane ostala četiri milijuna građana. Oni koji u prosjeku zarađuju 4250 kuna. Oni koji financiraju državu kao dobrog poslodavca koji dijeli regrese, božićnice i uskrsnice, dok privatni sektor može o tome samo sanjati. Oni koji za regres nisu čuli, oni koji su sretni ako božićnicu dobiju u bonovima, oni koji su sretni i ako plaću dobiju u bonovima, oni koji su sretni ako uopće dobiju plaću, a još sretniji ako ne dobiju otkaz.
I takvi bi se sada, a govorimo o zaposlenima u privatnom sektoru, o njih 670 tisuća koji na grbači nose državu, njezin proračun i sve njegove parazite, trebali odreći prava kojeg ionako nemaju (ili ga smatraju luksuzom), samo zato što su bez tog prava ostali oni koji to uzimaju zdravo za gotovo.
Neviđen primjer sebičnosti
I bez obzira na činjenicu da je njihov poslodavac u dobrom stanju, a ne u stanju raspada kao što je to država kao poslodavac zaposlenika u javnim službama, oni bi se svejedno trebali solidarizirati. Odreći se dara za djecu, regresa za godišnji, božićnice i uskrsnice.
Ono što sindikati javnih službi već mjesecima govore, a sada iznose kao gotov prijedlog, neviđen je primjer sebičnosti. Poput razmaženog djeteta koje po parku izbija djeci bombone iz ruku samo zato što je ostalo bez svog, sindikati žele krojiti sudbinu ljudi u privatnim tvrtkama. Ali, zašto se ne bi za probu malo zamijenili? U sklopu sociološkog eksperimenta.
Idemo zamijeniti uloge
Neka zaposlenici iz javnih službi malo prijeđu u privatni sektor. Prvo neka uspiju dobiti posao. Onda neka se izbore za bilo kakvu plaću. Neka zatim probaju napredovati u firmi. Onda neka strepe kad će im i hoće li im uopće sjesti plaća. Neka se probaju izboriti za kolektivni ugovor. Neka u njega pokušaju ugraditi regres, božićnicu i dar za djecu. Onda neka pokušaju natjerati poslodavca da poštuje taj kolektivni ugovor.
Ako dobiju regres, neka pokušaju zadržati radno mjesto nakon što im poslodavac objasni da zbog toga mora otpustiti 50 ljudi. Ili im linearno svima sreže plaću. Neka onda malo sjede na blagajni Konzuma ili na desetom katu korporacije, neka crnče 10 ili 12 sati dnevno (ili može samo osam), neka rade vikendima i praznicima. Neka probaju ići na pauzu. Na podnevnu kavu. Neka probaju ranije otići kući. I neka se probaju pobuniti. Samo neka probaju. Da vidimo hoće li im onda biti do te famozne solidarnosti.
Prava slika hrvatske države
Ali ne treba se čuditi. To je slika hrvatske države u kojoj šačica ljudi u privatnom sektoru financira armiju ljudi na državnom proračunu. I u kojoj se sindikati ne bune zbog nezaposlenosti, zbog harača, zbog gospodarske propasti… Bune se zato što nisu dobili regres za godišnji, i to zato što je njihov poslodavac bio toliko neodgovoran da se nije za to pobrinuo. I još gore, žele zbog toga kazniti i one koji s tim nemaju ama baš nikakve veze. Osim što se radi o ljudima koji zapravo hrane državnu administraciju.
Ako je nama crkla krava, neka onda crkne svima. To je prava hrvatska solidarnost. Iskrena i poštena, bez srama i bez zadrške. Ako nam već svima nije jednako dobro, neka nam je onda barem svima jednako loše. Samo da je pravda zadovoljena.
